“Pjesma mrtvog pjesnika” Dobriše Cesarića, lirska je misaona i intimna pjesma. Dobro poznat način na koji se Cesarić izražava u svojim djelima je kroz razmišljanja o vječnom životu, životu poslije smrti. U ovom slučaju, pjesnik se obraća čitatelju iz budućnosti, iz vremena kad ga više ne bude, a za sobom ostavi samo svoja djela i svoje stihove. Vječni život ovdje pjesniku pružaju njegove pjesme i stihovi, kojim se vraća u život svaki put kad netko čita njegova djela.
Ovom pjesmom pjesnik čitatelju prenosi svoje misli i osjećaje te ona stvara vječnu vezu između njih. To je jedan oblik vječnog života, pitanje koje je Cesarića oduvijek zanimalo, a na ovaj način pružio nam je odgovor na to pitanje.
Pjesma započinje stihom “Moj prijatelju, mene više nema“. Na taj način, ona služi kao njegova ostavština preko koje će uvijek doprijeti do čitatelja i nikad neće biti zaboravljen. Onaj tko čita njegove pjesme, vraća ga na taj način u život. Pjesnik je svjestan da je njegov život završio, ali sakriva se pred smrću u svojim stihovima u koje je pretočio svu ljepotu koju je vidio u svijetu, svoje misli, snove i uspomene. On žudi za životom i moli čitatelja da mu to pruži tako što će cijeniti njegova djela. S obzirom na sve što želi pružiti čitatelju, pjesnik ga naziva prijateljem i nepoznatim drugom. Ali čitatelj mora otvoriti svoje srce prema brojnim mogućnostima koje može pronaći u pjesmama, inače su one samo sjena i mrtvo slovo na papiru.
Pjesma se sastoji od sedam strofa po šest stihova i ovo je forma kojoj je pjesnik dosljedan u cijeloj pjesmi. Pisana je vezanim stihom, ali je rima nedosljedna, u strofama se rimuju po tri stiha (trava-spava-java; kovo-slovo-novo; zlati-nepoznati-vrati). Ritam je usporen te odgovara raspoloženju pjesme koje je sumorno i mračno, upravo zbog teme pjesme koja govori o smrti. Ali proučavajući dublje značenje pjesme, možemo pronaći optimistične tonove u kojima je izražena pjesnikova nada da njegovi stihovi neće biti zaboravljeni. Ti tonovi primjećuju se pri kraju pjesme jer se uočava gradacija u iskazu pjesnikova vapaja za životom. Pjesma započinje pjesnikovim žaljenjem za životom koji je prošao, ali ostavljajući za sobom svoja djela svjestan je da postoji nada za stalnim postojanjem pa se to odražava i u stihovima koji nisu više mračni nego optimistični (“Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati sve čeg se takne. Ja topline hoću i obzorja, moj druže nepoznati, i zanosa! I zvijezda, kojih nema u mojoj noći“).
Pjesmu možemo shvatiti kao pjesnikov zaključak i odgovor na pitanje o vječnom životu. On pronalazi odgovor u svojim djelima koja su posrednik i trajna veza između njega i čitatelja jer bez obzira na vrijeme i prostor koji ih dijeli, umjetničko djelo ostaje kao vječna spona između njih.
