Kolektivno sjećanje, kao najteže breme najtežih dana, sve više i više se svojom cijelom težinom svaljuje na leđa mladih ljudi. Onih, koji najteže dane nisu zapamtili. Neinstitucionalizacija kolektivnog sjećanja, izostanak državne vizije i konkretnih koraka, mediji u svojim najgorim izdanjima i strah. Mladi ljudi danas sve više postaju "tabula rasa" na kojoj svako malo neko nešto napiše, pa obriše, pa se pojavi neko drugi i napiše nešto svoje, pa obriše i tako u nedogled. Sa pravom se pitamo: kako ćemo spriječiti da nam se ono najgore ne ponovi? Tada djeca lišena svega što sretno djetinjstvo pruža, a sada odrasle osobe i formirane ličnosti. Grupa entuzijasta koja je i sama preživjela najgore, odlučila je da progovori o oduzetom djetinjstvu. Kroz razne forme i oblike, njihov šapat vremenom se oblikvao kao institucija. Muzej ratnog djetinjstva čuva predmete onih koji su igrom i dječijim avanturama prkosila smrti. I ne samo predmete, već i sjećanja i emocije i priču koja žestoko opominje kako užasno može biti djetinjstvo u ratu i kolika je tragedija ubiti nedužno dijete. I kako se takva grozota nikada nikome i nigdje ne smije ponoviti. Za naš prilog su govorili: Sandra Mehmedović, prevoditeljica i istraživačica Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu, Fikret Grabovica, predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992 - 1995 i Nihad Aličković, predvodnik pokreta AntiDayton.
Datum: 5.6.2019.
Autori: Almedin Halilović i Ammar Đapo
Sva prava pridržana! Svako korištenje video materijala, djelimično ili u potpunosti, izričito zabranjeno bez dozvole autora i kanala "Studenti o mladima"!
www.fpnmladi.wordpress.com
