Domovinski rat, snimke 18.09.1991.g.
Naime, agresija na Vukovar počela je u kolovozu 1991. godine. Grad je napadnut sa svih strana - s kopna, iz zraka i s Dunava. Bio je opkoljen sa 600 tenkova i s oko 50.000 dobro naoružanih vojnika.
Mile Mrkšić, rođen 1947. u okolici Vrginmosta, početkom agresije na Hrvatsku obnašao je dužnost zapovjednika Prve motorizirane brigade tadašnje JNA, koja je imala glavnu ulogu u napadima na Vukovar, dok je Radić, koji je 1991. godine imao samo 29 godina, zapovijedao specijalnom jedinicom pješaštva koja je imala aktivnu ulogu u okupaciji grada. Rođeni Crnogorac, Veselin Šljivančanin, koji danas ima 49 godina, u posljednjoj fazi opsade Vukovara bio je operativni zapovjednik snaga tadašnje JNA.
U napadima na Grad heroj, koji je dnevno obasipan s oko 5000 granata, više od 90 posto zgrada uništeno je ili porušeno do temelja. Nakon 90 dana nadljudskog otpora hrvatskih branitelja, jugovojska i paravojne srpske postrojbe okupirale su Vukovar 18. studenoga 1991. Tada počinje neviđen teror. Jugoslavenska vojska i srpski pobunjenici, predvođeni Mrkšićem, Radićem i Šljivančaninom, odvode hrvatske branitelje, djecu, civile... Posljednjih dana obrane Vukovara, neposredno prije okupacije, nekoliko stotina ljudi potražilo je zaklon u vukovarskoj bolnici, vjerujući da će biti evakuirani u nazočnosti neutralnih međunarodnih promatrača. Evakuacija je bila dogovorena u Zagrebu na pregovorima između tadašnje JNA i hrvatske Vlade. Zato su se, osim bolesnih i ranjenih, u krugu bolnice okupili i civili, članovi obitelji bolničkog osoblja i hrvatski branitelji.
Međutim, nadzor nad bolnicom bez ikakva otpora preuzeo je 19. studenoga major Šljivančanin, a dok je trajao sastanak s liječnicima i medicinskim osobljem, tadašnja JNA i pripadnici paravojnih srpskih postrojbi žurno su iz bolnice odveli sve koji su se tamo skrili. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Oni koji nisu odvedeni u srpske logore, odvedeni su u jednu zgradu na farmi Ovčari, udaljenoj oko četiri kilometra od Vukovara. Nakon batinanja, snage tadašnje JNA i paravojnih postrojbi, pod zapovjedništvom Mrkšića, Radića i Šljivančanina, u večernjim su satima 20. studenoga ubili 198 muškaraca i dvije žene, čija su tijela, koja su ekshumirana nakon mirne reintegracije, zakopali buldožerom. Bilo je tu svih naraštaja - najstarija žrtva, ubijena i zakopana na Ovčari, imala je 76 godina, a najmlađa 16.
Nijemi svjedok strašnog rata i terora nad Hrvatima u Vukovaru danas je masovna grobnica na Novom groblju u Vukovaru (sada Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata), na kojoj je od travnja do srpnja 1998. godine ekshumirano 938 tijela. Sve su to žrtve poginule za agresije na Vukovar ili su pogubljene nakon okupacije grada. To je najveća, do sada otkrivena, masovna grobnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Sudbina mnogih Hrvata još je i danas nepoznata, a da nakon pada Vukovara nije bilo milosti ni za koga, potvrđuje i podatak da je najmlađa vukovarska žrtva bio šestomjesečni Ivan Kljajić, čiji su posmrtni ostaci u lipnju 1998. godine eksumirani u Vukovaru.
Sve to dogodilo se pod zapovijedanjem Mrkšića, Šljivančanina i Radića - krvave vukovarske trojke, optužene za premlaćivanja i ubojstva, odnosno tešku povredu ženevskih konvencija iz 1949. godine.
Zajedno s njima, Vukovarom je haračio i nekadašnji predsjednik općine Vukovar Slavko Dokmanović. Njemu je suđenje počelo 19. siječnja 1998.godine, no cijeli je postupak ubrzo obustavljen, jer je Dokmanović izvršio samoubojstvo.
O moralu vojnika i njihovih pretpostavljenih najbolje je posvjedočio sam Miroslav Radić, koji je u jednom intervjuu, samo 11 dana nakon pada Vukovara i devet dana nakon pokolja na Ovčari kazao: »Dragovoljci koji su dolazili iz Srbije i Crne Gore bili su podijeljeni na razne grupe, od avanturista koji su došli da dožive ratnu stihiju, ili radi pljačke, ili su jednostavno pokušali da budu patrioti, pa su uvidjeli da to nije za njih i željeli su da se vrate kućama. Ranije nisam imao prilike da vidim ubijenog čovjeka, a ovdje u Vukovaru sam se okamenio. Za mene sada, vidjeti na jednom mjestu sto, dvjesto ili petsto mrtvih ili samo jednog... Hoću da kažem, tko je preživio rat u Vukovaru, ne može odavde izaći čiste savjesti i svijesti koju je imao i prije«.
Zato se Vukovarci s pravom pitaju postoji li i kolika bi trebala biti kazna odgovornima za sve strahote i zločine koji su se dogodili u njihovu gradu.
Do not own any of copyrights but count on its fair use.
