FB DADOlogija:
[ Ссылка ]

FB Osamdesete u Zagrebu:
[ Ссылка ]

Iz grupe Film otpao je bubnjar Branko Hromatko, koji nikada nije pokazivao afinitete da mu glazba postane mnogo više od hobija. A baš u to vrijeme Hromatku je došlo vrijeme za vojsku, što je ubrzalo rasplet koji bi se vjerojatno i bez toga dogodio.
Piko Stančić, koji će doći na njegovo mjesto, već je dugo bio blizak grupi, producirao je snimke za prvu malu ploču, i sve što radi Film očito mu se dopadalo, bilo je najsličnije suvremenom pop-zvuku kakvom je naginjao. Stančićevo priključivanje grupi pokazat će se zbog mnogih razloga prijelomnim: basist Marino Pelajić sjeća se tako da se, uslijed njegova dolaska, zabrinuo i zamislio. U njegovu poimanju, Piko je bio glazbenik druge, više kategorije, čovjek s desetogodišnjim iskustvom na rock-sceni, koji se ne zabavlja, nego živi od glazbe. Baraccuda je s druge strane svoju glazbenu misiju i dalje doživljavao privremenom, u svom projektu budućnosti on se pripremao za neko konvencionalno građansko zanimanje. Dolazak novog bubnjara bio je za njega ona točka spoznaje, kada čovjek odjednom sagleda situaciju koju do tada, nošen inercijom, nije uspijevao spoznati: Film je postao ozbiljna grupa, studenti su postali profesionalni muzičari.
Osim psihološke, priključivanje Stančića značilo je i vrlo praktičnu prekretnicu. Bio je znatno agresivniji bubnjar od svog prethodnika, potpuno nenaklonjen stereotipnom, nenametljivom držanju ritma koji muzičari nazivaju ravnjak, Piko je udarao na sve strane i odjednom je zvučna slika bila puna bubnjeva, sve je prštalo od dotad neoslobođene energije.
"On je svirao kao drvosječa, kao velika, okrutna mašina za mljevenje mesa", opisuje Jura Stublić doprinos novoga bubnjara, i tu negdje počinje vrijeme kada je grupa dotakla dotad nedosegnute vrhunce: po mojim nejasnim sjećanjima jer ovdje počinje veseli period kada je i meni sve teže razlučiti što je bilo prije, a što poslije, što gore, što dolje, gdje prestaje jedan koncert, a počinje drugi grupu Film do ljeta sam slušao sigurno petnaest ili dvadeset puta, u prosjeku barem dva puta mjesečno, a ponekad i dva puta tjedno; premda sam ih pratio u stopu, išao za njima iz kluba u klub, rekao bih da nisam bio jedini. Film je tada poklonike privlačio neodoljivom, magnetnom snagom, poput dječaka s frulom iz dječje priče, za njima je išla kolona uvjerenih obožavatelja koji su ih htjeli slušati još i još. Koncerte su svirali u kratkim rafalima: besprijekorno uvježbani, petnaestak pjesama oni bi izveli u četrdeset, ponekad i trideset i pet minuta. Doslovno bez pauza, predaha ili ne dao Bog naštimavanja gitara, energijom Ramonesa, predstava bi počela uvodom s puhačkom dionicom u "Neprilagođen", i kada bi se ta pjesma zahuktala do ritmičkog vrhunca, bombardiranje slušatelja ne bi prestalo sve dok, četrdesetak minuta poslije, Jura Stublić ne bi dva-tri puta pompozno viknuo "Ovo je bio Film! Ovo je bio Film!" i svi bi nestali s pozornice. Bio bi to čisti energetski udar.
"Za jedan koncert u Kulušiću, Stublićeva mama sašila nam je pet košulja od istog, crnog materijala", govori Maks Juričić. "Jedina mogućnost izbora tu je bila da je svatko od nas mogao reći želi li klasični okovratnik ili rusku kragnu. Obukli smo te košulje, uz njih crne samterice, i to je bio nekakav image."
Dečki u crnom, kako su ih zahvaljujući krojačkom umijeću mame Stublić ubrzo prozvali novinari, uskoro će postati vladari Kulušića. Ako je moguće izdvojiti grupu koja je presudno pridonijela profiliranju Zebre, onda je to Film. Upravo oni održali su prve koncerte na kojima je dvorana postala pretijesna, pa su ih zbog toga počeli organizirati u serijama od po nekoliko dana (i prestiž se mjerio nadmetanjem koji izvođač ima snage za dužu seriju). Tada je već bilo očito da je družina novog vala zrela za nastup u većim prostorima, ali prikladnih u Zagrebu nije bilo: prva sljedeća stepenica iznad malih klubova bile su velike sportske dvorane, tek poslije će se pojaviti neke povoljne međuvarijante kapaciteta tisuću, tisuću petsto ljudi. Tako su nove grupe u početku bile osuđene na male klubove, a poslije će tu nužnost pretvoriti u stilski odabir klupske svirke postale su zaštitni znak scene, kada su i imali snage privući znatno brojniju publiku, uglavnom bi ostajali u klubovima, koje su doživljavali domaćim terenom, mjestom gdje njihova svirka postiže najbolje rezultate.
U veljači osamdeset i prve Film je tako zakazao dva koncerta u Kulušiću, uz namjeru da tom prilikom snime nastup i objave ploču uživo. Bila je to neočekivana odluka, jer njihov se album, po svim najavama, svakoga dana trebao pojaviti u prodavaonicama, pa je nakana da odmah objave još jednu, živu ploču, i tako praktički debitiraju s dva različita izdanja, bila prilično zbunjujuća.

#dadologija #zagrebačkidekameron

свернуть