Iz generacije u generaciju španjolski umjetnici izrađivali su skulpture od obojanog drva, te su one zahvaljujući, prije svega, sjaju koji je ta vrsta skulpture postigla tijekom baroka, postale jedan od stupova kulturne baštine te zemlje.
U razdoblju baroka, koje je obuhvatilo XVII stoljeće i protegnulo se do prvih desetljeća XVIII stoljeća, likovne umjetnosti niknule su na podlozi vjerskog raskola i protureformacijske katoličke ofenzive i postale instrument indoktrinacije putem koje su se promicale teme o Isusovoj muci i kult svetačkih čuda i relikvija, pokrenula kanonizacija tadašnjih mučenika i mistika, kao što su Terezija od Isusa ili Petar Alkantarski, te popularizirale svečanosti kolektivne pobožnosti, kao što je Bezgrešno začeće. U takvom ozračju, crkveni redovi, posebice Isusovci, postali su veliki promotori umjetnosti.
Španjolski nacionalni muzej nalazi se u Valladolidu i u njemu je pohranjena najveća zbirka baroknih polikromnih skulptura, uključujući i djela velikih majstora kao što su Gregorio Fernández, Juan Martínez Montañés, Alonso Cano, Pedro de Mena i José de Mora – koji su svoja djela stvarali u vrlo aktivnim gradovima kao što su Valladolid, Granada i Sevilla.
