U svijetu odrasle, „ozbiljne“ literature, književnost za djecu predčitalačke i rane čitalačke dobi često se tretira neozbiljno. To posebno vrijedi za prijevodnu književnost, a ponajviše za slikovnice: zbog specifičnog formata i minimalne količine teksta, slikovnice često u nakladničko-uredničko-prevoditeljskom lancu ne dobiju tretman kakav zaslužuju. Logika je da takav minimum teksta može prevesti gotovo svatko, i u vrlo kratkom roku. Pri tome se zaboravlja da je riječ o kompleksnim, pomno promišljenim multimedijalnim formama koje osmišljavaju i kreiraju odrasli autori i autorice, ulažući trud, znanje i vrijeme u taj posao. Površan pristup kompleksnosti takvog likovno-tekstualnog djela nerijetko rezultira neadekvatnim prijenosima na ciljni jezik, a često i potpuno upropaštenim tekstovima.

Kakav je položaj slikovnica na našem književnom nebu? Kako prevođenje književnosti za najmlađe percipiraju urednici i nakladnici, a kako prevoditelji? I zašto je uopće važno o tome govoriti? Razgovarale su Marija Ott Franolić, književna znanstvenica i članica udruge Blaberon koja se aktivno bavi poticanjem čitanja od najranije dobi, Emica Calogjera Rogić, urednica u nakladničkoj kući Školska knjiga, Lara Hölbling Matković, književna prevoditeljica i urednica te književna prevoditeljica i moderatorica Anda Bukvić Pažin.

свернуть