OSVOJENE VOJARNE U BJELOVARU (29.09.1991.)
Poslije 17 dana blokade, 29. rujna 1991. hrvatskim snagama predali su se gotovo svi objekti jugoslavenske narodne armije u Bjelovaru i okolici čime je uklonjena opasnost od spajanja ovih snaga s Banjalučkim i Varaždinskim korpusom te potpunog ili djelomičnog presijecanja Slavonije na dva djela.
Tijekom 1991. situacija u Bjelovaru, zbog mnogih vojnih objekata i povremenog provociranja snaga JNA, postajala je sve napetija. Zbog toga su općinske vlasti već početkom kolovoza počele ustrojavati obrambene snage, zametke buduće 105. brigade, Diverzantskog voda, protudiverzantske čete i odreda Narodne zaštite, te Krizni štab koji je preuzeo koordinaciju svih obrambenih napora na području općine.
Najveća opasnost za sigurnost grada prijetila je iz vojarne Božidar Adžija, a potencijalni izvor prijetnje bio je i Dom JNA u središtu grada, te vojno skladište Barutana u šumi Bedenik, vojni objekti u Zvijercima i na prostoru Logora nedaleko od Bjelovara. Stoga je prema zapovijedi predsjednika republike Franje Tuđmana sredinom rujna počela blokada vojarni kako bi se spriječio izlazak vojske i spajanje s pobunjenim Srbima na području Bilogore i ostalim jedinicama JNA.
Nakon niza pregovora i odbijanja mirne predaje, postrojbe ZNG-a i policije žestoko su se sukobile sa snagama JNA u Bjelovaru. Nakon cjelodnevne borbe predalo se 60 oficira i 365 vojnika JNA, a neutvrđen broj vojnika poginuo je zajedno sa zapovjednikom vojarne. Vojni plijen bio je impozantan: 78 tenkova, 9 haubica, 4 VBR-a, 77 oklopnih vozila te kompletno naoružanje Teritorijalne obrane Bjelovar. U redovima hrvatskih branitelja došlo je do teških gubitaka, kada je dignuto u zrak vojno skladište na Barutani u šumi Bedenik, gdje je poginulo 11 branitelja. Eksplozija je gotovo zbrisala šumu u krugu od 200 metara. Zvuči gotovo apsurdno da je major JNA Milan Tepić za svoj suludi čin, u kojem je poginuo zajedno s petoricom vojnika, odlukom krnjeg predsjedništva SFRJ proglašen posljednjim narodnim herojem raspadajuće Jugoslavije.
(autor teksta: Vladimir Brnardić)
