Promocija knjige "Depra" hrvatskog novinara i voditelja Aleksandra Stankovića održana je 18. aprila 2024. u VHS Rudolfsheim-Fünfhaus centru. Razgovor sa autorom vodio je predsednik SKForum-a Dragan Mišković.

Osim knjige "Depra", u prvom delu večeri razgovarali smo o svim njegovim knjigama, karijeri i regionalno popularnoj emisiji "Nedjeljom u 2".

Aleksandar Stanković, rođen 1970. godine u Subotici, poznat je po jedinstvenom, ponekada i kontroverznom, vođenju kultne političke emisije, “Nedjeljom u dva” koja se svake nedelje prikazuje na prvom programu Hrvatske radiotelevizije.

Nakon gubitka oca, kao sedmogodišnjak, Stanković se sa porodicom seli u Karlovac, gde završava osnovnu školu. Diplomirao je 1995. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu, obrađujući temu “Stvaranje Jugoslavije 1918. godine”. Iako je prvobitno upisao pravo sa željom da se bavi diplomatskim poslovima, ratna zbivanja u zemlji su ga naterala da odustane od te ideje, shvativši da njegovo ime neće naći mesto u diplomatiji. Iz tog razloga nikada nije radio u struci.

U slobodno vreme se posvetio pisanju i objavio tri knjige poezije. Prva knjiga “Jutra pobijeđenih” izdata je 2000. godine, zatim je 2010. godine objavio zbirku pesama pod nazivom “Igor Mandić na mjesecu” a 2011. godine je izdao zbirku pesama “Uglavnom su me voljele starije gospođe”.

Prepoznajući šta privlači publiku u svojim emisijama, Stanković je 2013. godine napisao knjigu “Sto faca i Aca”, koja predstavlja kompilaciju kratkih anegdota gostiju emisije “Nedjeljom u dva” koji su
delili zanimljive priče ili lične stavove, bilo pre ili nakon emitovanja.

U knjizi “Depra” (u Srbiji izdatoj pod naslovom ”Iz svoje kože”) hrabro deli svoju priču i po prvi put otvoreno progovara o svojoj teškoj borbi. Kao poznata ličnost, bez zadrške govori o svojoj psihološkoj intimi, ne mareći za stigmu koja je često povezana sa ovom bolešću. Uz dozu cinizma, samoironije, ali i objektivne spoznaje o prirodi depresije, Stanković hrabro iskoračuje iz forme u kojoj se obično govori o depresiji i bespoštedno iznosi svoje iskustvo, kako bi drugi koji pate od ove bolesti shvatili da nisu sami.

Moj život je puno više od ove knjige, lepši je i sadržajniji, ali nisam pisao autobiografiju, pisao sam o jednom posebnom stanju svesti koje nije slika sreće. Nisam psiholog i ne mogu sugerisati kako treba živeti. Mogu tek preneti lično iskustvo bolesti, pojedincu pružiti spoznaju da ima još ljudi koji se osećaju kao on. Da budem iskren, pišem kako bih pomogao sebi.“

свернуть