Tri minute bilo je dovoljno režiseru filma Harrisonovo cvijeće (Élie Chouraqui) da dočara strahotu koju su jugoslavenska "narodna" armija i srbski četnici učinili u Vukovaru. Tri minute za tri tisuće ubijenih.
Scenaristu filma (Isabel Ellsen) bile su dovoljne dvije rečenice:
"To nije bila borba. To je bilo istrebljenje."
Svi naši mediji zajedno nisu snimili nijedan film za nikog iz Vukovara koji bi na ovaj potresan način potresao svakog čovjeka i ostavio ga bez daha.
Nisu htjeli ni prikazati ovaj film.
Sakrivali su istinu od javnosti.
Film Harrisonovo cvijeće snimljen je u stranoj produkciji (SAD) kao simbolika sjećanja na tragediju jednog novinara koji je preživio Vukovar, a zapravo kao sjećanje na jednu veliku civilizacijsku tragediju.
Za potrebe sjećanja. Da se ne zaboravi.
Nismo ga mi snimili, nego drugi. Dugo nam je trebalo da i ovaj film prikažemo javnosti. A i kad smo ga prikazali, prikazali smo ga oko ponoći, da ga što manje ljudi vidi, kako ne bi uznemirili one koji su ovo činili i kako javnost ne bi znala o kakvom se užasu radi.
Čovjek se zapita; Treba li išta više govoriti o našoj politici i medijima.
Treba!!!
Pored tri tisuće ubijenih u Vukovaru, još je tisuću nestalih među kojima je 12 djece. Na njih je u tri mjeseca ispaljeno 6,5 milijuna projektila raznih kalibara.
Broj silovanih žena nikad nećemo saznati.
Vukovar su potpuno razorili i razorali, a mi smo tražili topničke dnevnike kojima bi se dokazalo "prekomjerno" granatiranje Knina.
Da nije bilo Vukovara i Vukovaraca, ove snage zla došle bi u Zagreb do večere. Možda bi ih tamo dočekali neki naši današnji državni "uglednici" i servirali im stol. Jer ovi su prema svemu očito njihovi. Zato su u Zagrebu i pretukli zapovjednika Vukovara. Namučio je njihove. Zato im i nije baš drago da se njihovi prikazuju u ovom zlu.
Već drugi put u bliskoj povijesti uspješno ga skrivaju od očiju javnosti. Drugi put.
A kada se povijest ponovi, a javnost to ne vidi, ili okreće glavu i gleda "svoja posla", onda više ne možemo kriviti njih i one koji su zlo učinili.
Jer oni postaju mi.
Jednom prilikom se moj dobar poznanik, inače visokoobrazovan čovjek, narugao na moja pisanja o ratnoj šteti, rekavši da je ratna šteta NIŠTA u odnosu na ono što su kasnije opljačkali naši hrvatski političari.
To mu je bio kao argument za nenaplatu ratne štete.
A ja sam se pitao onda i pitam se danas:
A zašto nismo riješili i jedno i drugo?
Zašto nismo naplatili ratnu štetu i vratili opljačkano?
Zašto ne i jedno i drugo, a ne ni jedno ni drugo?
Zašto???

Tekst: Miki Bratanić
"Harrisonovo cvijeće", "Priručnik za život u Hrvatskoj"
[ Ссылка ]

Video isječak: Film Harrisonovo cvijeće

I tekst i video isječak priloženi su ovdje u cilju informiranja javnosti o velikom zločinu koji se dogodio u ime i u interesu Jugoslavije, a s čijim se razmjerima javnost nikad nije upoznala.

свернуть