1991. je godina, Hrvatska je napadnuta, a Vukovar je pred padom. U takvoj atmosferi četvorica prijatelja se ponovo sastaju na sprovodu petog, Borne, koji je poginuo na bojišnici.
Jedan od njih se od rata izvukao studijem u Njemačkoj, drugog muči grižnja savjesti jer se nije prijavio u ZNG, treći je zakleti HOS-ovac, a četvrti je narkoman. Na Borninom pokopu, mladići se dogovaraju da će ispuniti svoj pomalo bizaran zavjet iz djetinjstva.
Film je osvojio filmsku nagradu Oktavijan te nagradu za režiju na Danima hrvatskog filma 1995. godine. Također je osvojio 1. nagradu za režiju na Danima Adria u Trstu te nagradu za scenarij na filmskom festivalu u Münchenu.
Film redatelja Ivana Salaja.
Ovo je najuspješniji i najnagrađivaniji hrvatski srednjemetražni film devedesetih.
Upečatljiv je trenutak na kraju filma kada 'policajac' pita:
- Gdje je Hosovac?
Dečko odgovara:
- Odi ga tražiti u Vukovar!
'Policajac' mu zalijepi pljusku i javlja preko radio veze:
- Dvojicu smo uhvatili, Hosovca nema, valjda je otišao sa svojima u Vukovar.
Radio veza odgovora:
- Je li bilo kakvih problema?
Policajac:
- Ne, nisu naoružani.
Radio veza:
- Pusti ih onda u pi*ku materinu itako ih se pola neće vratiti!
Upečatljive su scene u kojima hosovac govori o masakru u Vukovaru i predviđa pad grada, govori kako oni idu sada izvući ljude vani te govori kako će se sve to jednoga dana zaboraviti. Posebno je istaknuto kada na pitanje zbog čega ne prijeđe u HV odgovora:
- Neće meni JNA oficiri, niti političari iz fotelje naređivati povlačenje!
